Posljednji vijek osmanske vladavine Bosnom i Hercegovinom (1788–1875)

Period osmanske vladavine prostorom današnje Bosne i Hercegovine od 1788. do 1875. godine omeđava početak posljednjeg habzburško-osmanskog rata 1788. godine i izbijanje ustanka u Hercegovini 1875. godine. Ovaj „vijek“ karakteriše kontinuirani otpor muslimanskog stanovništva, predvođen feudalnom elitom i fanatizovanom ulemom, svim reformnim akcijama Porte, koje su za cilj imale uključivanje Osmanskog carstva u red modernih evropskih država. Muslimanski oružani otpor kulminirao je 1831. godine pokretom Husein-kapetana Gradaščevića, a slomljen je tek pohodom Omer-paše Latasa 1850–1852. Međutim, ova činjenica nije dovela do poboljšanja prava i uslova života hrišćanskog življa. Srbi su, kao procentualno najbrojnije stanovništvo, pokušali od 1852. do 1862. godine nekoliko puta da oružjem izbore svoju slobodu ili bar bolji položaj. Međutim, u tome nisu imali uspjeha, kao što ni centralna vlast nije uspjela da pokrajinskoj muslimanskoj eliti nametne poštovanje mnogih pravnih normi proglašenih u Carigradu. Ključni sporni procesi u ejaletu/vilajetu odigravali su se u trouglu: centralna vlast oličena u manje ili više sposobnom veziru/valiji, na jednoj strani, reformama nesklonim muslimanima na čelu sa feudalnom elitom, na drugoj strani, i obespravljenim hrišćanima, na trećoj strani.